Poštovani, dragi učenici, roditelji,

htio bih se kao ravnatelj, na kraju ove godine zahvaliti svima vama na svakom vašem činu kojim ste pokazali da su rad, istina, pravednost i ljubav one niti vodilje kojima želimo obogaćivati ovo napaćeno i bremenito društvo za dobro sviju nas i onih koji za nama dolaze.

U ovome kraćem diskursu volio bih samo nakratko, kroz osvrt na minule, ali i netom teške događaje, dati mali iskorak sebe kroz viđenja istih, na stranici do dvije, formata A4, fonta 12.

Sve nas je ova 2020. godina pritisnula teškim događajima koji su uzurpirali cijelu stvarnost, a vas dragi učenici ponajviše, jer u svojim mladim i još uvijek stasajućim koracima prema vašem sutra, još uvijek učite, i dok spoznajete nošeni poletima mladosti i padovima kroz pokušaje, što je to život, što je čovjek, zašto imamo trenutke koje bismo sa svima podijeli i one koji nas odjeljuju od drugih, a gdje se svijet na trenutke manifestira kao neprijatelj, mjesto nesigurnosti i očaja, igralište sudbine, u svemu tome javljaju se egzistencijalna pitanja, pitanja s kojima se svi moramo suočiti i kroz suočavanje sazrijevati, a sazrijevanjem oplemenjivati i obogaćivati druge, dižući one pale, ohrabrujući uplašene, impregnirajući tako društvo s hranom koju samo čovjek čovjeku može dati, hranom dodira preko nutrine, srca empatije, srca davanja, ali i primanja.

Ono što učimo živeći život, trenutci dok se radujemo, dok plačemo, vremena kada smo nošeni idealima za koje se nikada ne pitamo zašto ih imamo, ali i vremena kada sebe ne možemo pogledati u ogledalu, a kada se pitamo zašto, često dođu kasno ili nekima nikada, jer vrijeme uvijek ide na dva kolosijeka, jedan je individualni, osobni, moje ja, moj život, moje mjesto u svijetu, a drugi je taj isti svijet sa svojim zakonitostima, potraživanjima i očekivanjima.

Ova dva vremena, ovo potonje vrijeme, vrijeme svijeta i vrijeme moga ja nisu u harmoniji, a ekvilibrij, ravnotežu uspostavljati između njih je nikada dovršiv posao, jer bit života je naći smisao sebe u svijetu, a na taj put se kreće s bespovratnom kartom, ali kartom koja ima nadu i perspektivu.

Pomiriti ta dva svijeta, svijet moga nutarnjega ja, mojih čežnji, ideala, očekivanja i svijet vanjski, jest zadatak doista izazovan i jedan od važnijih zadataka, rekao bih nosivih stupova samoga života svakoga čovjeka. Tu negdje dolazi i Škola, Škola kao mjesto susreta dva svijeta. Škola je mjesto susreta. U školi se susrećemo mi, nastavnici, s vama učenicima, i vi, učenici s nama. Ti susreti trebaju biti nošen idealom iskrenog i obostranog uvažavanja i prožimanja uvijek i svagda, a plod čiji je nošen obostranim pregnućem koje bi svoj korijen uvijek trebalo imati, ne u lažnom, oportunom nastupu koristi, već u onome dubljem, onome što čovjeka čini čovjekom, vrjednovanju drugoga kao sebe, bez obzira na uloge koje imamo ili smo dobili u životu. Vjerujem da svi mi, mi nastavnici, i vi, vi učenici, uvijek tragamo za tim iskrenim i pročišćenim verzijama sebe u tom odnosu, jer samo tako tvorimo navlastito ono što trajno biva ispod površine prolaznoga, davanja da bi drugi primio i primanjem da bi drugi vratio primljeno, oplemenivši zajedništvo istim u dvoje.

U ovoj situaciji, ovome vremenu, gdje je naš Grad, ali i cijela nam Domovina, a poglavito oni krajevi koji su netom doživjeli velike katastrofe potresa, svatko od nas biva kosnut, udaren, jer patnja drugoga je i moja patnja.

Zato u ovom vremenu, u ovoj situaciji, svatko se od nas bezrezervno okreće drugome, bilo da traži pomoć ili da ju daje, te tako utjelovljuje pravu bit svakoga čovjeka, svakoga od nas, bit čovjeka, a to je biti u odnosu prožetom empatijom i sebedarjem.

Samo tako utiremo put kojim možemo krenuti u ovim maglovitim vremenima, put prema renesansi i preporodu, put nade da budućnost nije izvan nas, već je ona plod nastojanja i predanja na koji smo svi pozvani, u ovim teškim vremenima, predanja čovjeka onoj istini da čovjek koji ne pripada drugome, koji nema zajedništvo u ljudskoj zajednici aficira sumnje zov, sumnje u ono tko sam i što sam.

Poštovani učenici, roditelji, nikada ne odustajte od sebe, od drugih, jer to je izvor nutarnjeg mira, izvor smisla i nade da ćemo u zajedništvu iskrenog zauzeća, bez lažnog patosa i površne demagogije, jedni u drugima sve više i jasnije vidjeti sebe i sebe u drugima, i s tim pregnućem zauvijek otvoriti vrata najljepšoj istini da smo svi u različitosti jednaki, jer je bit čovjeka viša od svih riječi, ona je neizreciva, ali na obzoru se nazire uvijek kada čovjek to hoće kroz čine kojima obogaćuje druge u bezuvjetnom davanju onoga ''ja'', onome ''ti'', postajući ''mi'', dvoje u jednom, a opet jedno u dvoje.

Za kraj,

želim vam svako dobro u novoj godini, darove istinskog zajedništva i obilje svijesti o veličini čovjeka, svakoga čovjeka bez obzira na sve, jer čovjek je sve, a sve drugo nije čovjek, ali je dio ljudskog svijeta. Činimo svijet boljim za sve!

Srdačan pozdrav svima, te sretna nova godina!

Bernard Iličić, prof.

Ravnatelj